Brković i svojom najnovijom poezijom nastavlja gotovo (ne)moguću misiju: kako riječ da ostane slika našeg bića a da ne bude njegov goli preslik. Zapravo, kako kroz naš da sačuva svoj eho kao jedinu moguću sublimaciju forme, sadržaja i smisla. Zato će autor kroz zvukovne valere riječi najefikasnije doprijeti do njenog sistemskog kostura (u PO TRAGU 4). To postiže na način što će svaku raščlaniti do najsitnije smislene artikulacije, da bi, opet, svaku od tih zvukovnih minijatura postavqao u međusobni ne samo glasovni već sveukupni značenjski suodnos: semantički, (s)misaoni, leksički. Tako, na kraju, sama pjesma prerasta u skladni simfonijski bruj najrazličitijih tonskih varijeteta, a svaki od njih svojim supstratom personifikuje neki od čovjekovih egzistencijalnih postamenata. S druge strane, Brkovićeva poetika svoje uporište nalazi i u metafizičkoj projekciji svijeta čiji je najdirektniji ekvivalent - SVJETLOST, ZRAK, ZRAKA.
(Jovanka Vukanović)

Format 210 mm, 91 strana, tvrdi povez, latinica
Zemun 2009. 1. izdanje;
Biblioteka Trag;
ISBN 978-86-84149-29-1